Što si ako nisi i dijete?

Evo priznat ću vam; upravo počinjem neku temu, a da uopće pojma nemam o čemu ću pisati. Nekada mi je tako i najbolje, jer kada god bih trebala nešto napisati, a ne znam što, jednostavno krenem i na kraju sve to ipak završi s nekim smislom. Često mi se dogodi da prvo imam naslov, a tek onda temu, tako je bilo i za knjigu, fascinirala me rečenica iz jednog crtića; “Lijepa si kao svibanjska ruža…”, to je bilo to, pojma nisam imala o čemu će biti knjiga, al naslov sam imala; “Svibanjska Ruža” 🙂

Puno sam toga u životu napisala, eno još mi po nekim starim hardovima stoje nedovršene priče, romani, kao i na usb-ovima i ostalim čudima. Kao perfekcionista po prirodi, što se mojih nekih područja tiče, nikada nisam bila dovoljno zadovoljna da bih nešto objavila. Moja draga sestrična, ujedno i akademska slikarica, kreativka baš poput mene, više mi je puta predlagala da napišem knjigu. Prepoznala je to u meni još dok smo klinke bile. Moje priče koje sam joj izmišljala svaki puta kada bi spavale kod bake njoj su bile melem jer drugačije nije mogla zaspati, a sve od tuge što nije kod svoje kuće 🙂 U periodu od možda osam do šesnaest godina, pisala sam jako puno, uglavnom su to bili sastavci za moju dušu, jedino sam pjesme tu i tamo mami dozvolila da ih pročita, a kasnije sestrični i prijateljicama. Ipak, neki će zapisi i danas ostati u kutiji samo za moju dušu. Skupilo bi se toga za koju knjigu ili dvije.

Od tih srednjoškolskih dana nisam ništa pisala do svoje devetnaeste godine, a onda su počele nešto ozbiljnije teme, prije zrelije, jer s petnaest je svaka tema tada bila jako ozbiljna 😀 Prvo sam pisala roman o čarobnjacima, vilenjacima i ostalim izmišljenim bićima, došla sam do sedamdeset i nešto stranica, a onda je sljedećih trideset stranica za koje sam si dala najviše truda, jednostavno nestalo i više nikada od ljutnje i tuge nisam uspjela napisati ni blizu onome što bi mene zadovoljilo jer najveći kritičar na svijetu sam ja sebi sama. Nakon toga sam pisala jedan ljubavni roman, njega sam počela do te mjere usavršavati da sam malo labilnija, sigurno bih se propila, strašno što sam radila sama sebi 😀 Da sada ne nabrajam sve što sam pisala; uglavnom sve je ostalo nedovršeno do prije skoro dvije godine. Zainatila sam se i u niti tri mjeseca napisala tri priče, ukupno osamdeset stranica, našla izdavača u Splitu, lektora i izdala knjigu preko web knjižare. Pravu promociju nikada nisam napravila jer sam opet bila prekritična, a s obzirom  na to da je ovo bila brza knjiga s pedeset posto mojih mogućnosti samo kako bih dokazala sebi da mogu, nisam išla dalje s promocijom od uže rodbine i prijatelja.

Knjiga se može naručiti i košta 60 kn, ali vjerujte, nisam ju pisala zbog para, ma ni na kraj pameti mi nije bila lova, da pače ja sam skupljala pare kako bih platila izdavača, lektora, ilustraciju, naslovnicu i ostalo. Ponosna sam na sebe i na onih 20 kn kolika je moja stvarna zarada od knjige, kad oduzmem sve uloženo. Lijepo je reći ljudima da ste nešto postigli pa iako to bila pjesma od dvije kitice, članak u nekom “ŽNJ” časopisu, najljepši glas u crkvenom zboru. Ako ste vi na to ponosni i vaših je ruku djelo ma tko vam to može oduzeti? Znam, nisam baš pohvalila svoju knjigu s ovim riječima prije, ali vjerujte sretna sam, nisam možda 100% zadovoljna, jer znam da mogu bolje i napisat ću bolje, ali moja knjiga postoji i uvijek će postojati, nju je osmislila moja mašta i ona je napisana s mojih deset prstiju(čitaj šest, male prste i palce ne koristim na tipkovnici). Mislim da nam svima treba malo više one dječje hrabrosti, one razboritosti i iskrenosti, neopterećenosti.

Kad smo kod djece i hrabrosti, evo nešto za što treba imati hrabrosti podijeliti javno (maaalo me sram…) 🙂

Igračke, lutke, ma ni za lijek; mene su zanimale mamine, cipele, haljine, nakit, šminka…zanimale su me prave igre, ali baš prave, ako bih se igrala kuhanja to bi onda bili pravi lonci, brašno…Sjećam se kako mi je pokojna baka dozvolila(više puta, bezbroj) da prevrnem cijelu kuhinju, čak smo moje “bućkuriše” morale i skuhati, a onda se ta moja ista divna baka pravila da je sve taaako jako fino 😀 Sestrična i ja gotovo bi svake nedjelje kada bi bio obiteljski ručak kod bake imale pravi mali show za sve. Moje su ideje uvijek bile u vidu nekih predstava, igrokaza, pjevanja. Nerijetko je tu bilo i raznih lomova, nereda, rupa u zidovima…i bolje je da ovdje sad stanem  😀 Kao vragolastija i starija, često sam imala ideje koje bih samo ja razumjela, bila sam naporna, ali ne i zlonamjerna 🙂 

Obožavala sam kada su me snimali, bilo to na baletnoj predstavi, rođendanima i slično. Moj stric je uvijek bio zadužen za obilježavanje svih važnih događaja, sjećam se tih prvih kamera kao jučer 🙂 Kamera je za mene bila sve! Ljubav prema radiju također nije izostala, presnimila sam valjda sve kazete da bih snimila svoju radio emisiju, presnimila sam i maminog Bon Jovi-a, dobro ne cijelog, jer sam se kao voditeljica samo povremeno ubacivala između pjesama. Sada si zamislite kako je to zvučalo kada je mama htjela poslušati dobrog starog  Jovi-a 😀 😀 Hahaha morala sam ubaciti ovaj hahaha, možda je ovo samo meni smiješno, ali točno se sjećam njezine face. Toliko sam obožavala onaj upadljivi crveni gumb(record) na starim kazićima da bih i bukvicu pretrpjela bez problema 🙂 Nisam se ustručavala gnjaviti cijelu familiju da me snimaju i kamerom dok ja glumim voditeljicu, plesačicu, pjevačicu 🙂

Kad smo kod kamere, sada sam se sjetila još jedne “gore” priče. Bilo je to davno, neću reći kada da se ne bih osjećala staro 😀 Nešto “starije” generacije sigurno se sjećaju dobrog starog Velesajma u Zagrebu, ali onog posebnog, u vrijeme božićnih praznika. Svake godine u isto vrijeme tamo bi stizao veeliki lunapark, za mene je to tada bio pojam jer bilo je baš svega. Ovi današnji lunći po parkiralištima nisu sluga luniću koji je bio na Velesajmu, na žalost s vremenom je bio sve siromašniji s ponudom, jedno ga vrijeme više nije ni bilo, a onda se opet nešto čini mi se pokrenulo. Uglavnom počeli su još jedni zimski praznici, a tako i ludilo na Velesajmu, uvijek smo išli u istom sastavu; mama, tata, ja, stric, strina i sestrična. Prvo bi uvijek obilazili štandove s raznim ponudama, pozornice s nastupima(dječji zborovi, predstave, natjecanja…) i slično. Čula sam na razglasu da je neko natjecanje u pjevanju, a nagrada je bila neka kazeta s dječjim pjesmama. Jednostavno sam, bez da sam ikoga pitala, odjurila u smjeru razglasa i stigla do, meni tada, jako velike pozornice. Prijavila sam se sama, uopće ne znam kako… i ubrzo sam pjevala iz sveg glasa, ako me dobro sjećanje služi pjevala sam nešto od Tajči, ali stvarno se ne mogu sjetiti pjesme, ipak bilo mi je negdje sedam godina 🙂

U vrijeme moga nastupa, nekoliko metara dalje odvijala se prava drama, tražili su me svi, a onda je stric čuo neki poznati glas i rekao mojim roditeljima da mu se čini da to ja negdje pjevam.  Kada su stigli do pozornice ja sam polako završavala svoj nastup. Čim sam završila tata mi je uputio pogled i jasno dao do znanja da odmah siđem s pozornice, ali to se nije dogodilo jer sam ostala iza s ostalom djecom do proglašenja pobjednika. To je trajalo niti tri minute, svako je dobio neku sitnicu, a ja kazetu s dječjim pjesmama. Ljutnja je tada prošla i tata i mamu, a onda sam ih sve ugnjavila da ostanemo još malo jer su me zanimali pravi nastupi dječjih zborova. Tek sad slijedi onaj pravi događaj 😀

Bio je tu jedan kamerman, praaavi profi kamerman, koji je onako klečao ispred pozornice i snimao zbor. Ma sline su mi potekle kada sam ugledala tu veliku kameru, srce mi je kucalo kao ludo i za tren oka stvorila sam se čovjeku ispred objektiva, doslovno sam mu uništila sve svojom glavom 😀 Čovjek je prvo mirno promijenio kut snimanja što dalje od moje glave, ali ja sam ga pratila u stopu. Odlučio je gospodin kamerman odšetati na drugi kraj podnožja pozornice, naravno ja sam potrčala za njim, bacila se pred kameru i rekla nešto ovako, ; “Bok svima ja sam Irina danas sam dobila ovu kazetu…”, na žalost ne sjećam se detalja, ali pričala sam ja još 😀 Moji su umirali od srama i više puta dolazili do mene i doslovno me vukli od kamere… pa bih se kao malo primirila, a onda opet trk do slave :-D, dok čovjek nije spremio kameru u torbu, kompletnu aparaturu i jednostavno otišao. Zbor nije više imao tko snimati, a kladim se da je kamerman kasnije imao puno posla oko montaže 😀

Nije bitno jeste li bili sramežljivo dijete ili ono bez ikakvog srama kao ja 😀 Bitno je to, da ste sigurno činili i govorili neke stvari koje danas ne biste ni u ludilu. Naravno nećemo sve shvaćati doslovno, al zamislite tu dječju hrabrost u vama danas, zamislite taj jasni i glasni dječji “NE”. Kao što sam u prethodnim temama govorila kako od djece možemo naučiti kako živjeti sada, kako stvarno živjeti trenutak, tako isto od njih možemo naučiti kako se izboriti za sebe. Ali mi sad nećemo učiti od naše djece, nego ćemo učiti od djeteta u sebi. Nitko nije prestao biti dijete, to što nam je narasla glava, nekome i trbuh i guza, to što smo naučili voziti auto i plaćati račune, ne znači apsolutno ništa ako smo potisnuli dio sebe.

Kada jednoga dana budete stari ili ste već sada stari dok ovo čitate. Vi ste ili ćete biti u isto vrijeme i dijete i mladić/djevojka i starac/starica. Sigurno ste više puta kod neke velike nepravde osjetili onu dječju bol, onu baš razočaravajuću bol djeteta, upravo je to pokazatelj da se ne smijete odupirati onome od čega je sve krenulo. Svi mi sazrijevamo, dolazimo do nekih novih spoznaja i gradimo život u skladu s time, ali bez da smo objedinjeni od svih faza života, tako da doslovno glumimo strahovito odrasle ljude dovodi do svih problema koje imamo danas u cijelom svijetu. Nitko vam neće reći da ako ste kao dijete htjeli biti Superman trebate obući plave tajice i crveni plašt te skakati sa zgrade, ali možda možete biti Supermen i pomoći ljudima na bezbroj drugih načina, možda je to vaš poziv koji će vas ispuniti. 

Predložila bih vam da svakako razmislite, ali dobro razmislite, koji su bili vaši dječji snovi, što vas je veselilo, kako ste se borili za sebe, na koji način ste gledali na svijet, razmislite o apsolutno svemu i vjerujte doći ćete do jako zanimljivih spoznaja. Nemojte slučajno pokušati reći sada sami sebi da vam je djetinjstvo bilo grozno, imate bezbroj trauma pa se nemate čega sjetiti, jer takvih je djetinjstva puno, ali i takva imaju neki svoj san, primjer stavova. Možda i ako ste bili u jako teškim situacijama kao dijete, možda je vaš poziv da to sada ispravite kroz druge ili da sada kažete nekome što ga ide i ispunite svoj san za slobodom.

Bezbroj je mogućnosti, na vama je da otkrijete svojih 100 ili samo jednu, znajte da i ja učim zajedno s vama i nadam se da ću uskoro biti potpuna i dijete i odrasla 🙂

Tipkam Vam uskoro 🙂

Puno ljubavi i dječje hrabrosti vam želim!

Puse velike svima od Irine! 😘 

 

3 misli o “Što si ako nisi i dijete?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s